|
|
lunin kutak
11.02.2006., subota
raspad
uf, mozak ce mi eksplodirati!!
legnem (da spavam, afkors) i treba mi barem 2-3 sata mi mozak prestane raditi i da mogu zaspati.a oci mi se onak trzaju, iz svega toga moglo bi se zakljuciti da sam napeta!
i jesam, na faksu je ludnica, rok za rokom i ..prolazim, za sada sam sve dala, ali svarno,mozgu treba odmor, i jos sam se budala počella zivcirati oko ocjena, muci me kaj neke osobe koje su inace imale gore ocjene-sad ce imati bolje..mislim zast se opterecujem time??
i jos me ljuti kaj prodem od prve i onda ovi kaj nisu poslije dobe bolje ocjene..a ti to lijepo sve sredis od prve i imas manji broj bodova..trebali dati neke dodatne bodove onima koju su polozili od prve..jer ovo vise nije faks...ovo je..ne znam..ali ovo nije faks u klasicnom smislu. naime svodi se na to..da faks uopće nije tezak,samo je premalo vremena, jer nam bacaju rokove jedan za drugim..tj za spremanje imas 2 ili jedan dan..i na kraju ti ocjenu diktira razlika u bodu... uffffffff ljuta sam!!!!!!!!
ma da, da ne kompliciram tu s faksom,vec i sama sebi idem na zivce jer sama vodim one spike tipa..joj , gad demet dobila sam 4,a svi 1,,osim njih par koji su dobili 5,a meni eto fali bod do 5 i ocu si kosu počupat.
mrzila sm takve osobe,a eto, da se pogledam sada.
uzas, frendica mi odlazi , ono jedna od prerijetkih koja je ostala od generacije, onno,mislila sam da uvijek kad se vratim iz zg da ce me uvijek docekati ona i jos jedna cura, ali eto..ne..i to gubim..bojim se da cu ostati sama!! tu u zg nisam s nikim tak bliska..mislim ima par ljudi s kojima sam si ono bolje, ali ne izlazimo jer svi za vikend se vracamo doma svojoj ekipici..a ...a..gdi je sada moja ekipica??
sada bi trebala i biti obljetnica 5 godina od male mature.mislim da se nitko ne zeli toga primiti..a i tko ce doci? a i nije da bs zelim vidjeti neke ljude! svi s kojima sam si bila jako dobra -ono cjem se s njima tu i tam..ali da cu sad presretna kaj cu ih vidjeti-ne! uostalom, svi slusaju narodnjake...ah..
probat cu nagovorit jednu curu nek se ona prihvati toga,
ma mrzim selo...ono velika vecina zavrso osnovnu pa neku trogodisnju pa se uda..i ono prakticki vec sada su sve cure udate,citaj ne izlaze i vikende provode doma s deckima. i poslije su granice sve vise nepremostie..ona prica koliko je salama prodala u ducanu,a ja..oke...nemam ni ja neke prestrasne teme... ali..mislim --ono i isto tak ---divljaju na te cajke..pa kaj bi me privlacilo i da s njima izlazim,
od srednje...svi smo se razisli, ali fakat...jedino se drze skupa z vikend oni koji su bili iz istog mjesta, tu i tam odem s nekim iz bivseg razreda van, ali opet ne precesto, za praznike...uzas.......!!!!!!!
a sunce tako lijepo sja..i htjela bih se setati i da mmi vjetar onak mrsi kosu..da udahnem svjezi zrak, da upijem tu vedrinu koju donosi sunce, ali eto zarobljena izmedu 4 zida, sunce mi ne dopire u sobu od zgrada..i moram samo uciniti jos jednu stvar...poloziti matku..a imam jedan,jedini dan za poloviti sve...nemoguca misija? cini ti se..
ali ispuniti nemoguci misiju i znaci osolobdenje od svega...znaci mjesec dana mmira..vracanje kuci, zabava..ali bez prijateljice :)
kako je zivot sjeban!
|
02.02.2006., četvrtak
OBozavam Zagreb i sniženja! Sad sam si za 150 kn kupila majicu i cipelice i to za proljece, prosli tjedan sam si kupila cipele i sad su jos vise snizene..arghhh to me tak razljuti dok vidim kak sam kupila nest i prosla skuplje ili kod shopinga mi je "najbolje"! ono kad kupis nest i onda nades nest bolje.
Danas nisam isla na predavanja, nije mi se dalo dignuti iz kreveta, bilo je tako ugodno u njemu mmmm. Pojavila sa se samo na ispitu, znam da sam prrosla, ali brine me ocjena...ako bude samo prolaz ponavljat cu ga..mozda cu cak i trojku ponavljat,ovisno kak rijesim druge ispite.
I da..da se vratimo na snizenja,..nadam se da ovo proljece/ljeto nece biti neka nova moda!!
Opet jedem sladoled, danas je cak malo snijeg padao,a ja sizim za sladoledom, inace ga prakticki ne jedem, cak ni ljeti..ali ovaj tjedan.. sladoled, sladoled,sladoled!!!!!!!!!!!!!!!
Sutra opet imam ispit. A onda odlazim doma uciti,nema vise predavanja. Ali moram si sve srediti da si odnesem te čitabe doma i da si ih uopće nabavim..sad su samo ispiti, gadovi,kako su nam te rokove nabacali jedan iza drugog, pišemo ih vise nego u srednjoj.
Jebala bih se...,mislim fali mi i onak fizicki i emocionalno,, ludim..mozak mi je prava tvornca raznih mastarija..ali bojim se da cu za vikend dobiti menstruaciju
|
20.01.2006., petak
a šta mi dođe na pamet
Ne događa mi se ništa posebno, dan za danom , vodim prosječan život, studiranje,kave i tak. Ne putujem, ne idem na neka velika događanja-kažem sasvim prosječan, normalan život, ali sranja ti se svejedno događaju!
A u glavi potpuni košmar..ali tako to ide.
A šta ćeš? Ipak je život lijepa hrpa govana.
Jedna osoba mi je prije par vikenda rekla kako se vidi promjena na meni- kako sve vise zrijem i bas mi drago, i sama sam uočila promjene, drago mi je da vide i ostali, znači ipak si ne zabrijavam, fakat se osjecam odraslo. Ali odrastanje-učenje je vječni proces, osim u starenju, onda se kazaljka sata vraća unatrag.
I sad to me opet podsjeti na neki red koji vlada u svijetu, kako se u biti sve svodi na jedno te isto-početak, vrhunac i kraj.
A ja sam razočarana ,jer vidim koliko sam neinformirana, kako mi je rječnik siromašan, a nekad sam bila tako poletna, imala potencijala...a sada, zaboravih na sve to, zaboravih se izražavati. Nestalo je one nevinosti u meni, zahebancije, slatkoće. Ali to je valjda dok ti se duže vrijeme ne dogodi nešto posebno lijepo.
Nevjerojatno kako samo čitanje knjiga utječe na tvoj riječnik i nudi ti nova razmišljanja.
Ali kako gledam profesore na faksu vidim kako se ni oni ne znaju bas izražavati, kako su nepismeni..ah, to su prirodne znanosti.
Htjela sam to, ali ipak treba i dušu hraniti.
hehe zatreskah se, znam da je to samo neka brija u glavi, jer s deckom nisam nikad razgovarala. Samo se dva puta pozdravih, procitala par njegovih postova na forumu, i sanjala ga..i od onda ga stalno srecem....eh..i jučer me baš pucala pozitiva..to neko stanje opijenosti drugim ljudskim bićem..a da to nije netko iz moje prošlosti.
Danas me nije pucala pozitiva toliko, samo mi bilo neugodno dok sam ga ugledala,...ne mogu vjerovati, ali istina je da covjek ima obrambeni mehanizam..cim mi se netko malo svidi, povlacim se, ignoriram tu osobu, saljem odbojne znakove,a zapravo želim to i onda patim....zasto se toliko bojimo?
|
03.01.2006., utorak
crveno-plavi bicikl
Plakala sam. Plakala sam jer sam sve svjesnija kako je jedan komadic mog zivota nestao. A isto tako broj mojih suza je sve manji. Rekla sam komadic?!! VEliki komad...nestalo je moje uporište. Osoba kojoj sam sve mogla reci, bez straha da ću biti osuđena, osoba kojoj sam znala nasloniti glavu na rame i opet se osjećati kao dijete. Sigurno i bezbrižno: nije me bilo briga što će dogoditi,znala sam samo za sada.
Oooo što bih li dala da se mogu opet nasloniti na rame, mirisati parfem s vrata, osjetiti toplinu oko srca, zadovoljan smiješak na licu.
..kao dijete...
Otvaram album....dvije djevojčice guraju bicikl. Toplo je- djevojčice su u ljetnim haljinicama veselih boja. Podjednake su visine, jedino ih razlikuje boja kose. Nalazimo se u njezinom dvorištu. Miris ruža i svježe pokošene trave draška mi nosnice. Cvrčci. Guramo bicikl i to mi pruža potpuno zadovoljstvo; gurati taj novu crveno-plavi bicikl. Nije moj, ali želim takav, još ljepi! I ona ga svaki dan dijeli sa mnom, svoj novi crveno-plavi bicikl s pomočnim kotačima. Koja milina, sreća što guram bicikl, trebala bih doma, ali nema veze, jos malo, jos samo malo....
Kakve su me male stvari činile sretnom! Ah, sada bi me taj čin (vjerojatno) ispunio negativnom energijom jer mi je najvjerojatnije pukla guma i kasnim. Zapravo, sam čin ne bi probudio nikakve osjećaje u meni. A onda, satima smo ga gurale.
Sunce mi zasljepljuje oči. Vidim majku, zove me imenom, fotografira nas.
Phhh, što me gnjavi, guram bicikl!!Zašto me stalno gnjavi i skakuće s fotoaparatom, zar je to važno, zar nema nekog posla.
Ah, ti dani radosti, bezbrižnosti, veselja, igre, jednostavnosti, neiskvarenosti. Nikada se nismo posvadale oko bicikla. Bio je njen i ravnopravno smo ga dijelile. Osjećam rebrastu gumu pod dlanom, čvrsto držim volan, koža mi je pocrvenjela, razabiru se prugice. Desnu ruku stavljam na sjedalo. Osjećaj važnosti, ponosno stupam uz bicikl. Lagano sam zabacila glavu, razmišljam kako ću sutra opet doći. Obris njene mame..crna kosa..i to je sve, ne sjećam se. Ne sjećam se kada smo zadnji put to radile, čak ni kada je otišla. sjećam se Ane i njenog crveno-plavog bicikla, nije mi potrebna slika da je se sjetim već pogled na zapušenu kuću.
Obuzme me tuga za Anom i njenim crveno-plavim biciklom.
|
02.01.2006., ponedjeljak
2.1.2006. moj prvi post
hm pa da vidimo kak sve ovo uopće funkcionira....
kao prvo, veliki sam protivnik blogova, svaki dan skandiram protiv toga,ali za sada moj pokret ima veoma malo clanova, slobodno se pridruzite!
Vjerujte mi, bit ce to vase najbolje iskustvo!( vase je namjerno napisano malim slovom). I uz to: extra povoljnost: clanarina je besplatna, znam,totalno nevjerojatno!!! Ali pazi sad, kao nagradu dobit cete i set koji se sastoji od drvene drske za sjekiru, istisnute tube za majonezu i zahrdalog noza!! Ali ne, dragi moji ni to nije sve, dobit cete i moju iznosenu, nikad pranu carapu!!
I meni sada fakat nije jasno zasto moj pokret,udruga ( jos nije definirano) ima tako malo clanova..ali sama sebi sam dovoljna, ovaj, zelim reci..ja sam dovoljna da svi blogovi padnu u zaborav.
Fakat, ne vidim neki smisao bloga, niti ne kuzim zelju zasto bi netko citao blog!!?? Oke, osim da se sprda.
I da onak..hellooooo zaš onda pišem blog...pa ne znam, da nadem smisao besmisla...ili te spike,ili jer jednostavno mislim da mogu bolje hehe
ili da nekome učinim zabavno jedno poslijepodne pa da se i on sprda s mene, a to se radi oduvijek. Čovjek je sam po sebi sprdnja. Nekada su postojale komedije, a sada više nije potrebno pisati scenarij, pišemo ga mi sami, iz dana u dan, a da nismo nis vjesni toga.
I da..jos je veliko pitanje hoce li ikome i kome reci za ovo.
Trebala bih kao nešt napisati o sebi:
pa ajde, ne želim se uzdizati u neba, ali cinjenica je da izgledam ko Angelina Jolie, a hebiga, nisam si ja kriva, IQ mi je 138, primam državnu stipendiju, veoma sam ljupka i mila, nikad ne psujem, i
redovito idem u crkvu. Imam puno prijatelja, ne znam kako se si zovu...bed..ali glavno
da imam puno prijatelja..uvijek se smijem. Nikad nikome ne kažem njegove mane, niti ga zezam zbog toga, ali moram to obavezno prepricati prijateljici, i zato me svi vole. JA sam svarno sretna!
i jedini bed, još čekam svog princa na bijelome konju, ma dajjjjj tko još vjeruje u te spike???
još uvijek čekam svog frajera da se doveze u Mercedes kabrioletu.
I da, naravno da sve ovo nije istina, ajde ima i ponekih istina.
kaj mislim o sebi: i svetica i kurva, sve po potribi. Ali takvi smo svi...ponašamo se u skladu sa situacijom,kako se osjećamo, kako netko zaslužuju, ili ipak ne zaslužuje.
Još uvijek sam poprilično umišljena, prvo je sve krenulo s izgledom.izlazis van, cujes komentare i ono wow ja sam komad, mislis da manipuliraš ljudima,,ali onda malo odrasteš pa shvatiš neke stvari, a i uz to postaneš debeljuca..i kraj
Sad si još brijem da sam među pametnijima, a hebiga moraš se negdje uzdizati i barem u nečemu biti zadovoljan sobom, takvi smo svi.
Kao da mi je neki cilj imati neke posebne brije i užasno se patim kaj sam obična, kaj sam samo jedna ženska u moru drugih ženski, neprimjetna, kaj vodim običan život, kaj bunotvnica u meni nestaje..i opet dok se javi neki bunt..i dalje u glavi provodim osvetu društu, kako se svima smijem...ali ja i dalje sjedim i ne poduzimam apsolutno ništa! jedini bunt koji radim jest kaj tu i tam namjerno napravim nest što navodno nije primjereno za jednu curu ili tak nest, pa da tracare imaju posla i bas uzivam u tome..pazi...strašna sam (oou yeahhh)
Ono kaj mi jedino daje neku nadu , da se ipak nisam doslovce izgubila u masi,jest to da sam i dalje tvrdoglava, da jednostavo idem nekim svojim putem pa makar to znacilo i lupanje glavom o stijenu i znam da će biti lom, ali želim pokušati. I činjenica da ne želim ljudima srati kako su mi simpatični, ne trudim se održavati neka poznanstva, niti se ne ustručavam reći im u lice kaj mislim. I više bih cijenila kad bi i meni govorili istinu, ali ne, danas istina nije poželjna.
Reci istinu i postat ćeš arogantan, odbojan drugima. Zašto ljudi više vole lasice???
|
|
|